Činilo se da će izbacivanje njegova filma/diplomskog rada "Vlog" iz nacionalnog programa Pulskog festivala 2014. zbog navodnog kršenja autorskih prava ostaviti utjecaja na Bruna Pavića (r. 1988.), ali srećom jedan od najperspektivnijih mladih filmaša hrvatske kinematografije nije objesio kameru o klin.
Naprotiv, ove godine Pavić predstavlja dva dokumentarca, "Split Screens" i "Nulti krajolik". Prvi premijeru ima na STFF-u ovog utorka u “Kinoteci” u sklopu večeri hrvatskih kratkih filmova, a drugi će je imati koncem listopada/početkom studenoga na festivalu u Jihlavi u Češkoj. Krećemo od prvoga, esejističkog dokumentarca snimljenog iz antropološke, kulturološke i sociološke perspektive...
“Split Screens” i Split Film Festival. Premijera je jednostavno morala biti na STFF-u...
- Upravo tako, vidio sam tu neku simboliku – film o identitetu grada Splita i jubilarno izdanje Split Film Festivala. Mislim da je ovaj film primarno za splitsku, a tek onda za međunarodnu publiku.
Ipak, izvorni naslov dokumentarca trebao je biti “Vertikale grada”. Zašto nije?
- Tijekom procesa, prikupljanja arhivske građe i traženja prikladne estetike za filmski esej, film je počeo poprimati šire dimenzije od temeljnog pitanja je li vertikala na kojoj počiva Split sv. Dujam ili Dioklecijan. Naslov “Split screens“ sam odabrao zbog estetike podijeljenih ekrana koja prevladava kroz film, a sadrži i naziv grada, kao i referencu na dualnost koja je jedinstvena u svijetu – da se među građanima gotovo jednako časte žrtva i njezin progonitelj.
Ovo je dokumentarac o mediteranskom identitetu i mentalitetu. Koliko je to dvoje u (in)direktnoj “kokoš-jaje” sprezi?
- Ovim filmom sam ipak želio istaknuti splitski identitet i mentalitet kao nešto specifično. Splićani su 17 stoljeća štovali sv. Dujma, a Dioklecijana su smatrali oličenjem zla, da bi se odjednom preko noći nešto promijenilo, pa tako danas možemo gledati građane u togama koji uzvikuju: “Živio car!”. Radi li se samo o turizmu i potrošačkom mentalitetu ili nečem puno dubljem, pitanje je za diskusiju.
Što ti je rad na dokumentarcu pokazao o kulturnoj baštini grada Splita i koliko si je mogao realnije/trezvenije sagledati kao netko rođen u Zagrebu?
- Činjenica da sam došao iz Zagreba pridonosi tome da cijelu ovu materiju mogu sagledati “realnije”, ali istovremeno sam stvorio i osobnu vezu s gradom. Kulturna baština grada Splita je vrlo bogata, posebno me fasciniraju antički i ranokršćanski slojevi grada i okolice. Palača zrači posebnom energijom, a činjenica da se o njoj mnogo toga ne zna čini je misterioznom i pogodnom za istraživanje.
“Sveti Duje je naš, a Dioklecijan neki cezar, šta je bio...", kaže jedan od prolaznika u filmu. Koliko Splićani poznaju povijest svog grada i kako se odnose prema njegovom bogatom naslijeđu?
- Nedovoljna količina povijesnih informacija stvara slobodni prostor u kojemu se može svašta čuti, od toga da Dioklecijan nije imao nikakve veze s progonima kršćana do negiranja postojanja sv. Dujma. Odnos građana prema naslijeđu je šire pitanje. Primijetit ćete kako u Splitu ne možete nigdje kupiti figuricu sv. Dujma, čak niti za vrijeme Sudamje. Taj detalj možda nešto govori.
Može li Split prevladati svoje podjele i apsurde, ključno je pitanje filma. Tvoj odgovor?
- Mislim da se ne mora sve svoditi isključivo na podjele, možda bi trebao postojati neki vrijednosni sustav koji bi se institucionalizirao i svim građanima jednako prenosio.
"Nulti krajolik" također se, još više esejistički, antropološki i ekološki, bavi suodnosom ljudi i okoliša. Budi li se to aktivist u tebi?
- Nastojao sam da “Nulti krajolik“ ne bude aktivistički film nego opservacijski, međutim ne može se pobjeći od aktivističke dimenzije, makar u samoj motivaciji. Recimo, ja nikada ne bih sagradio tvornicu na najljepšoj plaži na Jadranu, pogotovo ako postoje druga rješenja (sigurno su postajala), a ako gradim deponij ili bilo koji drugi industrijski objekt razmišljao bih nekoliko desetljeća unaprijed i uzeo bih u obzir moguće posljedice na stanovništvo i ekologiju. Danas imamo to što imamo i to sam jednostavno želio prikazati.
Kadrovi u "Nultom krajoliku" su postapokaliptični, ali opet stvarni, premda stvarnost likova dočaravaju glumci, što film pretvara u hibrid dokumentarog i igranog...
- Glumci su ubačeni u životni prostor stvarnih ljudi koji žive u simbiozi s određenim industrijskim objektima, a režijski su prilagođeni opservacijskom dokumentarističkom stilu. Činjenica da je film hibrid otvara šire distribucijske mogućnosti. Direktor jednog festivala nedavno nam je rekao kako smatra da je hibridizacija budućnost kinematografije.
Koliko premijera dokumentarca na Jihlava Film Festivalu može trasirati njegov međunarodni festivalski/kino život? Je li to otežanije u doba korone?
- Jihlava je najveći festival dokumentarnog filma u srednjoj i istočnoj Europi i to je sjajan početak. Film je do sada bio prezentiran na marketima kroz koje smo uspostavili kontakte s festivalima i distributerima, tako da očekujem uspješnu distribuciju. Korona otežava neke stvari, ali filmska industrija se prilagođava i nalazi načine da preživi.
Je li nakon dokumentaraca opet došao red na igrani film Bruna Pavića?
- Sljedeći film bi trebao biti igrani. U pripremi imam i dokumentarce i hibride, pa ovisi što prvo dođe na red.
Utorak na STFF-u
Inke, Japan, Koreja
Današnji STFF program počinje u 18.30 u Domu mladih s prikazivanjem peruanskog dokumentarnog filma "Izgubljena vagina plemena Inka" Fernanda “Huanchaca” Gutierreza o potrazi za "izgubljenim svetištem plodnosti drevnih Inka" i "ostacima izgubljene civilizacije". U 18.45 u "Kinoteci" slijedi blok hrvatskih kratkih filmova, uključujući “Split Screens”, ali i npr. “Južno voće” Josipa Lukića. U Ljetnom kinu “Bačvice” u 21 sat zakazana je, pak, projekcija dokumentarca “Zemlja mog oca” Matthewa J. Koshmrla na temu “nepreboljene traume japanske okupacije Koreje“.
Izvor: Slobodna Dalmacija/Web
Piše: