Jerzy Grotowski: NAČELA
Ritam života moderne civilizacije karakteriziraju gibanje, napetost, osjećaj otuđenosti, želja za prikrivanjem svojih motiva i posezanje za mnoštvom uloga i maski (drukčijih u obitelji, na poslu, među prijateljima, u javnom životu, itd.). Volimo biti ''znanstveni'', što znači diskurzivni i cerebralni, jer tijek civilizacije nalaže ovakav stav. No akođer želimo platiti danak svojem biološkom biću, onomu što možemo nazvati psihološkim užicima. U toj oblasti ne želimo biti sputani. Stoga igramo dvostruku igru intelekta i instinkta, mišljenja i emocije; pokušavamo se umjetno podijeliti na tijelo i dušu. Kada se pokušamo svega toga osloboditi, počinjemo urlati i razbijati, grčimo se u ritmu glazbe. U potrazi za oslobođenjem stižemo u biološki kaos. Najviše patimo od nedostatka cjelovitosti, odbacujemo i rasipamo sami sebe.
Teatar – glumčevim umijećem njegova umjetnost u kojoj živo biće teži višim motivima – sadrži mogućnost za ono što se može nazvati integracijom, odbacivanjem maski, otrkivanjem prave biti, cjelovitošću tjelesnih i duhovnih reakcija. Ovu mogućnost valja shvatiti disciplinirano, s punom sviješću o odgovornostima koje sadrži. Ovdje vidimo terapeutičku funkciju teatra za ljude u sadašnjoj civilizaciji. Istina je da glumac izvršava taj čin, no on to može učiniti samo u susretu s gledateljem – intimno, vidljivo, ne skrivajući se iza snimatelja, scenografa ili šminkera – u izravnom suočenju s njim a na neki način ''umjesto'' njega. Glumčev čin – odbacivanje polovičnosti, otkrivanje, otvaranje, bijeg od sebe kao suprotnost zatvaranju – poziv je upućen gledatelju. Ovaj se čin može usporediti s činom najdublje, istinske ljubavi dvaju ljudskih bića – to je samo usporedba budući da ovaj ''bijeg od sebe'' možemo iskazivati jedino putem analogije. Taj čin, proturječan i graničan, nazivamo cjelovitim (totalnim) činom. Po našem mišljenju, u njemu je sadržana bit glumačkog zvanja (…) Umjetnost je sazrijevanje, evolucija, uzdizanje koje nam omogućuje bijeg iz tame u plamen svjetla. Borimo se dakle da otkrijemo, iskusimo istinu o sebi, da strgnemo maske iza kojih se svakodnevno skrivamo. Teatar vidimo – osobito u njegovu opipljivom, čulnom aspektu – kao mjesto provokacije, izazova koji glumac upućuje sebi i, neizravno, drugim ljudima. Teatar nešto znači samo ako nam dopušta da nadiđemo svoju stereotipnu viziju, svoje konvencionalne osjećaje i navike, svoja mjerila rasuđivanja – ne samo zato da se nešto učini već da iskusimo što je zbiljsko i da, odbacivši sva bježanja i pretvaranja, u stanju posvemašnje nezaštićenosti, razotkrijemo, dadnemo, pronađemo sebe. Na taj način – s pomoću šoka, s pomoću groze koja nas nagoni da odbacimo maske i izvještačenosti – možemo se, ništa ne sakrivajući, povjeriti nečemu što nema imena, ali gdje žive Eros i Caritas (…) Glumac mora imati hrabrosti otkrivanja sebe (…) Carstvo osobnosti – duhovno i tjelesno – ne smije biti ''umočvareno'' trivijalnošću, životnom prljavštinom i nestašicom obzira prema sebi i drugima, barem ne na poslu i s njim u vezi. Ovaj postulat zvuči poput apstraktne moralne zapovijedi. On to nije (…) Glumac ne smije ilustrirati nego izvršiti ''čin duše'' s pomoću vlastita organizma. Suočen je s dvije krajnje alternative: može se prodati, obeščastiti svoje pravo ''utjelovljeno'' biće učinivši sebe predmetom umjetničke prostitucije – ili se može dati, posvetiti svoje pravo ''utjelovljeno biće. Čin stvaranja zahtijeva maksimum tišine i minimum riječi. (…) Kreativnost je, osobito kada se radi o glumi, nesputana iskrenost, to će reći iskrenost nesputana no ipak disciplinirana, artikulirana s pomoću znakova (…) Glumčev instrument je njegovo tijelo. Ono mora biti uvježbano da sluša, da bude podatno, da pasivno odgovara na psihičke impulse kao da ne postoji u trenutku stvaranja – time mislimo da ne pruža nikakav otpor. Spontanost i disciplina temeljni su aspekti glumčeva rada i zahtijevaju metodičko rješavanje. (…) Nema cjelovita čina ako glumac – čak i daleko od kazališta – rasipa svoj stvaralački nagon i, kao što smo već rekli, blati ga i koči, osobito slučajnim angažmanom sumnjive prirode ili smišljenom uporabom stvaralačkog čina kao sredstva za promicanje vlastite karijere.
Iz knjige Prema siromašnom teatru