Dr. Irena Sever o "sedmoj umjetnosti"
Filmska umjetnost je danas nedvojbeno jedna od omiljenih razbibriga ljudi. Kod kuće si vrijeme kratimo gledanjem nekog filma, a od toga nerijetko radimo i izlaske. Međutim, nakon izvjesne količine pogledanih filmova, vjerojatno će vam pasti na pamet pitanje o kvaliteti pogledanog. Ne o tome koliko je film zaradio. Ne o tome koliko ga je ljudi pogledalo ili skinulo. Mislim na objektivnu kvalitetu koja se mjeri filmskim izražajnim sredstvima. Ovo pitanje (kao i neka druga) me natjeralo da kontaktiram profesoricu Irenu Sever koja na Odjelu za kulturologiju studentima drži izborni kolegij 'Filmska umjetnost kao odraz kulture' i zamolim ju da mi odgovori na ovo i još neka pitanja. Pročitajte rezultat.
Na uvodnom predavanju spomenuli ste svoje međunarodno obrazovanje, možete li ponoviti rečeno za pratitelje portala?
Po završetku petogodišnjeg studija teologije u Zagrebu odlučila sam upisati Fakultet društveno-komunikacijskih znanosti pri Papinskom Salezijanskom Sveučilištu u Rimu 2004. godine. Na istom sam Fakultetu, nakon osnovnog dodiplomskog i diplomskog studija, nastavila s doktoratom kojeg sam obranila u prošloj akademskoj godini. Tijekom studija komunikologije u Italiji interesi mojih istraživanja u većini slučajeva bili su vezani uz audiovizualnu komunikaciju, najčešće film i televizijski dramski program. Zato mi je posebno drago da te teme sada mogu obrađivati sa studentima u Hrvatskoj.
Koji su vaši najdraži filmovi i zašto?
Mnogo je filmova koji su mi dragi i koje bih mogla gledati uvijek ispočetka. Lista filmova koji su me se duboko dojmili mogla bi biti brojiti i više stranica. Ipak, moram priznati da najviše volim pogledati europski film. Filmove poljskoga redatelja Krszystofa Kieslowskog, posebno ciklus Dekalog te trilogiju Plavo, Bijelo i Crveno, mogla bih izdvojiti kao one koje izrazito cijenim i volim, posebice zbog njihovih egzistencijalnih i implicitno religiozno-duhovnih tematika o smislu života, smrti, ljubavi i patnje koje ovaj redatelj na zanimljiv način obrađuje i aktualizira kroz svoj poseban filmski stil. Izrazito cijenim i suvremeni danski film, posebice onaj redateljice Susanne Bier (npr. U boljem svijetu, Nakon vjenčanja) ili pak Andersa Thomasa Jensena (npr. Adamove jabuke). Filmovi su to koji, iako nerijetko obrađuju tragične situacije koje čovjeka mogu pogoditi u životu te imaju nedorečeni kraj, uvijek ostavljaju mjesta nadi, ali i blagoj autoironiji. Također, sam stil modernoga danskoga filma u korištenju kamere i fotografiji nalazim veoma zanimljivim. Film u kojem uvijek iznova uživam bez obzira na to koliko ga puta gledala je svakako i Mala Miss Amerike Jonathana Daytona i Valerie Faris koji su, uz relativno mali budžet, uspjeli napraviti pravo malo remek djelo tragikomične kritike konformizma i američke malograđanštine. Svakako bih spomenula i dva draga filma njemačkih redatelja: Životi drugih Floriana Henckel von Donnersmarcka koji govori o humanizmu jednog tajnog agenta komunističke partije u istočnom Berlinu temeljenom na istinitoj i potresnoj priči, te Bagdad Cafè Percy Adlona u kojemu glavna protagonistkinja svojim dolaskom u jedan zabačeni američki pustinjski kraj, u kojemu vlada nemir i mržnja, donosi spas i otkupljenje te uspostavlja narušenu harmoniju, postajući tako ženski kristoliki lik u suvremenom filmu. Filmovi Wong Kar-waia također su neizostavni na mojoj top listi najboljih filmova. Oni govore o ljubavi između muškarca i žene, a koju ovaj kineski redatelj opisuje više bojama, pokretom kamere i glazbom nego riječima, te na taj način emotivno uvlači gledatelja u svijet romanse i najdubljih ljudskih osjećaja kao što su zaljubljenost, ljubav, ali i patnja zbog njenog neostvarenja (npr. Hong Kong Express, In the mood for love, 2046). I za kraj, budući da sam velika ljubiteljica trilera, ne mogu ne spomenuti i filmove „majstora napetosti“ Alfreda Hitchcocka koji su ustvari „krivci“ za moju ljubav prema filmu i preko kojih sam se počela ozbiljnije zanimati za filmsku umjetnost. Iz velikog opusa njegovih filmova možda bih izdvojila Sjever-sjeverozapad, Ptice i Vrtoglavicu.
Kakvom bi ocijenili općenitu današnju kulturu filma? Što bi promijenili, uveli, izbacili?
Teško i opširno pitanje. Film je danas gotovo prvenstveno industrija oko koje se vrti ogromna svota novca. A čim je posrijedi novac i profit, kvaliteta prestaje biti prvenstveni cilj jednog filmskog djela. Tako ćete danas na tržištu naći svega i svačega, ali najmanje umjetnički dobro ostvarenog filma. Što ne znači da ga nema ili da su redatelji umjetnici izumrla rasa. Nažalost, hollywoodska industrija i filmovi koje ona izbacuje na tržište imaju prevlast, a kvaliteta i umjetnički doseg istih je nerijetko upitan te namijenjen širokim masama koji u filmu često traže zabavu i razbibrigu, a rjeđe mjesto intelektualne i duhovne refleksije. To se posebno osjeća otkada su se otvorila multipleks kina čija je politika kupovanje onih filmova koji će privući veliki broj gledatelja, a umjetnička vrijednost istih dolazi u neki drugi plan i postaje nebitna. Na taj način doprinosi se stvaranju nekritičke mase i gledatelja koji se, zbog nemogućnosti gledanja kvalitetnih umjetničkih filmskih ostvarenja, navikavaju na niskobudžetne hollywoodske komedije i spektakularne akcijske filmove gdje što je više nasilja, seksa i zgodnih glumaca, tim je gledanost veća. Drugi problem do kojeg je dovelo otvaranje tih multipleks kino dvorana u velikim trgovačkim centrima jest zatvaranje manjih kina u koja smo nekada tako rado odlazili, koja su imala neku posebnu draž i magičnost ali i koja su bila mnogo selektivnija u odabiru naslova. Danas, nažalost, ako želite otići u kino pogledati neki dobar neamerički film, koji je možda bio nominiran ili nagrađen na svjetskim filmskim festivalima, teško da ćete ga naći na programu. Ako ga i nađete, bit će to u kasnim večernjim satima. Pravim filmoljupcima danas ne ostaje drugo nego ilegalno gledati ili „skidati“ dobre filmove preko interneta, što je ustvari nesretno rješenje budući da na taj način oštećujemo razvoj filmske industrije kršeći autorska prava. To vidimo i po tome da se danas neki filmski klasici kao i aktualni filmovi na dvd-u mogu naći za sitni novac. U svakom slučaju, mislim da bez obzira na sve to danas postoje izvrsni mladi redatelji i izvrsna filmska ostvarenja, kao i ljudi koji vole film i koji će bez obzira na sve nepogodnosti uspjeti pronaći i pogledati dobar film, iako kapitalistički i materijalistički mentalitet ne pomaže baš u tim nastojanjima i ne odgaja za kulturu gledanja filma. Možda bi u tom smislu i država trebala reagirati i pomoći u boljoj regulaciji o tome koji će se filmovi prikazivati u kinima te omogućiti na taj način veću raznolikost sadržaja te veću zastupljenost art filma. Često se, nažalost, još uvijek zaboravlja da je film umjetnost jednako kao i kazalište, ozbiljna glazba ili književnost .
Studentima Odjela za kulturologiju predajete 'Filmsku umjetnost kao odraz kulture'. Kako bi sada, nakon skoro cijelog semestra predavanja, procijenili njihovu kulturu i poznavanje filma?
Na to ću pitanje moći odgovoriti tek nakon ispitnih rokova. Ono što mogu primijetiti jest zainteresiranost studenata za filmsku umjetnost i želja da nauče osnovni filmski jezik, koji bi im trebao omogućiti kritičko gledanje i analizu jednog filmskog uratka. Naravno, uvijek postoje studenti „filmoljupci“ koji se ističu svojim poznavanjem filmskog opusa više od drugih, no moram primijetiti da mi se ponekad čini da neki filmski klasici za koje sam moda mislila da će ih većina studenata prepoznati ili reagirati na njih, ipak nije bilo tako. Razlog toga ne mogu reći da me previše iznenađuje budući da se mnogi klasici dugo nisu mogli ili se još uvijek ne mogu naći na domaćem tržištu dvd izdanja. Čini se da je film, kao proizvod popularne kulture, često bio podcjenjivan kao „niža“ umjetnost tako da se u obveznom školovanju njemu nije posvećivala gotovo nikakva pažnja. Zato je neophodno da se barem studenti medijske kulture i komunikologije počnu baviti fenomenom tzv. „sedme umjetnosti“.
Jeste li slične kolegije držali negdje drugdje?
Držala sam kolegij koji je bio posvećen Dekalogu Krszystofa Kieslowskoga na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu te na Studiju Komunikologije pri Hrvatskim Studijima držim izborni kolegij Televizijski dramski program, koji se bavi povijesnim razvojem i različitim žanrovima i formama televizijskih serija.
Izvor: www.studos.net