Igor Mrduljaš: O nebrizi za suigrača
Zanemarivanje gledateljstva novija je pojava u povijesti glumišta, a poklapa se nekako s oblikovanjem pojma “scenska umjetnost”. Dok je teatar živio za svoje gledatelje i od svojih gledatelja, nikakva mu oholost nije padala na pamet. Kada se misli, piše ili govori o glumištu, obično se posve zanemaruju gledatelji. Kao da oni nisu ravnopravna njegova sastavnica, kao da je glumište moguće i bez publike. Jedino glumac nikada ne zaboravlja gledatelje, jer se jedino on od sviju zaposlenika kazališnih mora suočiti s njima svakim svojim izlaskom na pozornicu.
Zanemarivanje gledateljstva novija je pojava u povijesti glumišta, a poklapa se nekako s oblikovanjem pojma “scenska umjetnost”.
Dok je teatar živio za svoje gledatelje i od svojih gledatelja, nikakva mu oholost nije padala na pamet. Svojski se trudio pridobiti gledatelje, privući ih i udovoljiti njihovim željama i očekivanjima. I kada je mudrovao i kada je samo zabavljao. Naravski, za dramatičara je gledatelj vazda bio pomalo mutna i udaljena slika, osim ako nije istodobno bio i glumcem, ali nedvojbeno je vodio računa da ono što sroči u svojoj drami netko hoće čuti i vidjeti - redom od Euripida i Shakespearea do Brešana. Svim drugim stvaraocima predstave publika je bila božanstvo o kojem je ovisio njihov kazališni i osobni opstanak. Ničega važnijega ni potrebnijega u glumištu stoljećima nije bilo od punoga i zadovoljnoga gledališta. Istom jačanjem svijesti o teatru kao jednom od utjecajnih oblika potvrđivanja nacionalne kulture, a osobito oblikovanjem predodžbe o predstavi kao umjetničkom djelu (poput slike, knjige ili simfonije), gledateljstvo polako gubi svoju važnost suigrača i partnera.
Glumištu je, naime, izvana nametnuta svijest da nije ono što je odvajkada bilo, nego da mu je zadaća uzvišenija, da je pozvano “mijenjati svijet”. I sustavno je kljukano naputkom da ne smije biti sredstvom puke zabave, osobito nedajbože zabave puka! Zamisao da je glumište umjetnost ne bi sama sobom bila prijepornom da nije zadobila obličje isključivosti, da nije počela gušiti kazalište i prekidati njegovu naravnu svezu s gledateljstvom. Početkom XX. st. započeo je raskol u europskom glumištu: podijelilo se na “čisto umjetničko”, odano uzvišenim ciljevima i (prividno) neosjetljivo na odjek u gledalištu i na “bulvarsko, zabavljačko, malograđansko, staromodno, mrtvačko” koje je ustrajalo na tradicionalnoj pupčanoj svezi glumišta i gledateljstva.
Prvo, opsjednuto sobom samim danas je dovedeno do čistoga apsurda, pa je prije nekoliko godina u splitskom kazalištu gostujući francuski redatelj izjavio da je zadovoljan što publika masovno bježi s njegove predstave, dakle “nije ravnodušna”. U blažim slučajevima gledate predstavu i zdvojno se pitate kome se ona obraća, za koga je stvarana? Pod plaštom umjetničkoga djela koje je valjda nedodirljivo i neupitno, dio suvremenoga kazališta traži i očekuje isključivo sumišljenike, urotnike koji mogu odgonetnuti njegove znakove i složene poruke. Pri čemu se odriče svega što podsjeća na staromodno glumište: suvisle i zanimljive radnje, čovjekolikih dramskih osoba, osjećaja, prepoznavanja i svega zbog čega ljudi dva-tri tisućljeća odlaze vidjeti kazališnu predstavu. / www.hrvatsko-slovo.hr