Levinas Emmanuel, francuski filozof litavskog podrijetla (Kaunas, 12. I. 1906 – Pariz, 25. XII. 1995). Profesor u Poitiersu (1964), Paris-Nanterreu (1967) i Sorbonnei (1973), te ravnatelj École normale israélite orientale. Kao učenik E. Husserla i baštineći najbolje zasade talmudske misli, Levinas u svojim djelima radikalno kritizira cjelokupnu tradicionalnu metafiziku kao ontologiju, vrhunac koje on vidi u filozofiji M. Heideggera. Tradicionalna metafizika nije za Levinasa ništa drugo nego »metafizika imanencije«, tj. ona je svijet, bližnjega i Boga učinila pukim korelatima svijesti, duha ili bitka kao takvoga. Stoga Levinas želi razgraditi tu sveutemeljujuću novovjekovnu subjektivnost, kojoj je radikalni nastavak i Heideggerovo mišljenje bitka, zato što ona potpuno ukida transcendenciju i onomu Drugomu ne ostavlja nikakvu mogućnost slobode. To radikaliziranje pitanja o »nedodirljivom Drugom« postaje središnjim problemom cjelokupne Levinasove filozofije. Drugi, bio to svijet, bližnji ili Bog, jest ono što se ozbiljuje kroz mene prije mene. Ja nije nikakav uvjet njegove egzistencije ili slobode: štoviše, Ja postaje moguće tek sa samoozbiljenjem Drugoga kroz njega. Ja je »sluga« i »talac Drugoga« bez ikakve mogućnosti postavljanja uvjetâ. U tom transformiranju tradicionalne ontologije u »etiku Drugoga« posebno mjesto zauzima pitanje o Bogu o kojem je besmisleno govoriti sa stajališta tradicionalne metafizike: Bog nije ni mišljevina (ideja) ni predodžba, već »osoba koje govori« iz one transcendencije koja postaje razumljiva samo u slušajućem izvršenju blizine Drugoga. Glavna djela: Teorija intuicije u Husserlovoj fenomenologiji(La Théorie de l’intuition dans la phénoménologie de Husserl, 1930), Totalitet i beskonačno (Totalité et Infini, 1961), S one strane bitka ili događa se drugačije od bitka (Autrement qu’être ou au-delà de l’essence, 1974), Etika i beskonačno (Éthique et Infini,1982).
''Lice je mjesto na kojem se Drugog iskušava kao Drugog!''
Za glumca i redatelja bitno je razumijevanje likova na sceni. Likovi predstavljaju lica, osobe koje u interakciji s drugima određuju dramski čin. Francuski filozof Emannuel Levinas se pitao tko je to Drugi, taj lik koji zagonetno stoji pred nama i po čijoj vanjštini razotkrivamo kakvu priču i kakvu emociju nosi. Koliko god se trudili prepoznati i upoznati tog Drugog koji stoji pred nama kao zagonetka, mi nikada do kraja nećemo biti sigurni da ga poznajemo. U knjizi Totalität und Unendlichkeit: Versuch über die Exteriorität (Freiburg/Munchen, 1987.) Levinas se okreće pojmu lica kao ključnom etičkom pojmu. ''Lice je mjesto na kojem se Drugog iskušava kao Drugog!'' Lice uprisutnjuje transcendentno i ono se pojavljuje kao dar a ne kao nijekanje Ja. Govor je za Levinasa događaj smisla kroz koju se otrkiva imanencija bitka. ''Lice se uskraćuje posjedovanju, mojoj moći.'' Drugog ne možemo posjedovati. Lice koje se otvara na granici je ''svetosti'' i ''karikature'' te ga se u svoj svojoj raznolikosti ne može nikada staviti u gotove okvire. Potreba za Drugim je potreba za prevladavanjem egoizma i njegovim projekcija o drugom i drugačijem licu.
U Levinasovoj etici Drugi se pojavljuje kao lice, sugovornik i transcendentnost. Drugog se ne može svesti na neosobno „es gibt“ (Heidegger), već je to osoba s vlastitim dostojanstvom. Tko je Drugi? Drugi je stranac, tuđinac. Ako vidim nešto čudno, ili zbunjujuće, nešto što me uznemiruje, vjerojatno ću učiniti sve da integriram ovo nepoznato u ono što mi je već poznato. Ja sebi nisam druga, sebi sam ista, a "drugost" je sve što je različito od mene. Istražujući objekt ili osobu zaključujem da su to nove varijante, ali onoga što već znam, pokušavam svesti drugost na isto. Ako je to npr. strani jezik, ja ga "savladavam". Svodeći drugost na isto, ja spoznajem svijet putem asimilacije, ovladavam njime, činim ga svojim.
Moj um stječe i preuzima, to je jedan gramziv um. Ja hvatam tvoj smisao, ja ga "obuhvaćam" (od latinskog cumprehende, uzeti [više stvari] zajedno). Ovaj imperijalizam sebstva je bez osobitog moralnog značaja kada se bavimo stvarima, no što je s ljudima?
Mi smo naviknuti na druge ljude, i u tom smislu ih znamo. Ali, kad se adolescent strastveno obraća roditeljima i kaže: "Vi me ne znate“ to znači - "Vi me pokušavate napraviti varijantom sebe. Ja nisam više ta osoba za koju ste me smatrali. Ja nisam stvar koju treba razumjeti. Vi ste me zatvorili u svojem znanju. Ja sam ono što sam postao. Ja sam živ i mijenjam se." Levinas postavlja pitanje: „Je li primjereno da znam drugu osobu?“ Ako pitanje tko je drugi, postavimo iz perspektive znanja, ono ostaje ne samo neodgovoreno već i imoralno.
Za Levinasa je mogućnost ontološke transcendencije neizvodiva. On osporava ukupnu filozofsku tradiciju, smatrajući da ne možemo dosegnuti drugoga, već samo stupiti u blizinu s njim, a to je moguće jedino kroz etičku transcedenciju, odnosno dobrotu.
Levinas kaže: “Prije svega mislim da je pristup licu od samog početka nešto na etički način...“
-Biće koje se izražava, nameće se, ali tako precizno pozivajući se na mene sa svojim oskudicom i golotinjom - svojom glađu - bez moje mogućnosti da se oglušim na tu žalbu. Tako izraz bića koje se nameće, ne ograničava nego potiče moju slobodu, pobuđujući moju dobrotu. . .
-„.. . . lice mi govori i tako me poziva na odnos. . . lice otvara iskonski diskurs čija je prva riječ obveza.“ (Levinas)
- „Biće koje se prikazuje u licu dolazi iz dimenzije visine, dimenzije transcendencije čime se može predstaviti kao stranac, bez da mi se suprotstavlja kao prepreka ili neprijatelj.“ (Levinas)
Iako susrećemo mnogo drugih, Levinas koristi "drugi" uglavnom u jednini ističući da susrećemo druge jednog po jednog, licem u lice.
Pod “Lice" Levinasu znači ljudsko lice i doživljava ga kao živu prisutnost druge osobe.
"Živa prisutnost", za Levinasa, znači da je druga osoba (kao netko autentičan osim mene) izložena i izražava sebe jednostavno bivajući tamo kao neporeciva stvarnost. To je stvarnost koju ne mogu smanjiti na slike ili ideje u svojoj glavi.
- „Način na koji se drugi predstavlja i nadvisuje ideju drugoga u meni, mi ovdje nazivamo licem.“(Levinas)
- „lice Drugog u svakom trenutku uništava i preljeva plastičnu sliku što me ostavlja, ideju koja postoji po mojoj vlastitoj mjeri. . . . Ono izražava sebe.“
- „. . .lice je prisutno u svom odbijanju da bude sadržano“ (Levinas)
Iako se druga osoba izražava i na druge načine osim preko doslovnog lica (npr., kroz govor, geste, akcije i tjelesnu prisutnosti općenito), lice je najviše izloženo, najranjivije, te kao aspekt prisutnosti drugoga, najviše izraženo.
Iako se lice „ispoljava“ u bivstvu, ono se tu ne iscrpljuje. Naprotiv, ono je transcedencija u formi beskonačnosti.
Drugoga se ne može zahvatiti konceptualno ili na neki drugi način, što znači da je on "beskonačan". (tj., ne može ga se svesti na konačni [omeđen] subjekt nad kojim mogu imati kontrolu). “Lice Drugog u blizini – koje je nešto više nego posadašnjenje, (prezentnost), nego predodžba – jest trag koji se ne može posadašnjiti, modus beskonačnosti.“
Levinas tvrdi da postoji oblik istine koja mi je potpuno strana, koju ne mogu otkriti u sebi, ali koja me poziva, izvan mene, i zahtijeva od mene da napustim područja poznatog i istog, kako bi ona mogla zavladati. Ovdje znalac kreće u avanturu neizvjesnog ishoda, a instrumenti kojima raspolaže mogu biti sasvim neprikladni za budući zadatak. Razum će igrati ulogu, ali će ona biti sekundarna, tek nakon što se doživi primarna činjenica prodiranja Drugog.
“Lice onog Drugog vlada nad svakim; u tome istovremeno leži golem autoritet i bijeda onog Drugog” (Jakob, 1994: 23; Ricoeur, 1990).
Levinas razrađuje ideju etike kao prve filozofije. Drugotnost onog Drugog pokušava se odrediti unutar etičke intersubjektivnosti, a ne samo ontološke. On raskida s tradicionalnim diskursom zapadnjačke filozofije gdje se onaj Drugi manifestira kao bitak, gubeći pri tom svoju drugotnost reducirajući se na ono identično.
„Filozofija je od svog početka zahvaćena zaprepaštenjem, neprevladanom alergijom pred onim Drugim, a koje ostaje drugačije... „
Slično, D. Orange tvrdi da ono što mi priznajemo, u odnosu na drugog, nije prvenstveno drugi identitet ili status, nego naša vlastita intersubjektivna ranjivost.
Tek kad „etički otpor“ onog Drugog uspješno odbrani područje koje je neprestano izloženo imperijalističkom selfu, tek tad mogu pokušati odrediti Drugoga ” i to na način da Drugoga susrećem kao lice koje mi stoji nasuprot i koje me obvezuje.
- „/On/ Drugi se očituje po apsolutnom otporu svojih bespomoćnih očiju. ..“
- „Drugo lice me dovodi u pitanje i obavezuje“
Izgovoreno, s druge strane, odnosi se na razumljivost i nagovještaj onoga što se priopćava ili prenosi, to može biti podređeno zaključenju istine kao ukupne prisutnosti, povezano je s ontologijom (tj., filozofijom i znanosti). Čovjek se može dati u izgovaranju do točke poezije - ili se može povući u ne-govorenje ili laži. Jezik kao govorenje je etička otvorenost prema drugome, kao što je izgovoreno - svedeno na fiksni identitet ili sinkroniziranu prisutnost - to je ontološko zatvaranje drugog Netko može vidjeti slike oskudice i odabrati logiku u kojoj će to ignorirati, netko može čuti krik, ispriku, te se pozvati na logiku druge osobe.
Ne može se skočiti izravno iz govorenja o Drugom u govorenje Drugom. Dakle, bilo koji diskurs o Drugom i govorenju mora se temeljiti na jeziku. Levinas također propisuje da govorenje dolazi prije jezika, kako bi se istaknuo da se govorenje proteže izvan jednostavnog čina govora, da ima prednost kao događaj.
„Lice Drugoga je smisao, sveukupno utočište riječima odvija se već unutar iskonskog jezika licem u lice.“
Jedino kroz tuđu apsolutnu empatiju, tuđu savršenu dobrotu, kroz tuđu svetost, postajem i ja apsolutno dobar. Naše samopoštovanje uvijek dolazi izvana, jednako kao i naš spas. Ako je drugi ravnopravan meni, meni sličan, ako je na istoj razini postojanja kao i ja, tada do transcendencije mog sebstva neće doći! Transcendencija znači pomicanje granica vremena i prostora, i tako naš život nije više bivanje prema smrti, kako to kaže filozof Martin Heidegger. Naš život transcedencijom postaje životom onkraj smrti. Smrt nije naš najveći strah, mi više bojimo smrti Drugoga.