"ELOGE DU THEATRE" - POHVALA KAZALIŠTU/UMJETNOSTI
Francuski filozof Alain Badiou vodio je vrlo zanimljiv razgovor s novinarom Nicalosom Truongom o značenju i važnosti kazališta 15. srpnja 2012. u Avignonu. Razgovor je objavljen pod naslovom «Pohvala kazalištu.» Radi se o pronicljivim i nadahnjujućim promišljanjima francuskoga filozofa, koji je inače veliki zaljubljenik u kazalište te i pisac nekoliko kazališnih djela, ne samo o kazalištu nego i o umjetnosti. Kako je kršćanstvo nezamislivo bez umjetnosti, naime umjetnost je neodreciva forma, svečano ruho kršćanske vjere te je zato kršćanstvo prožeto posebnom brigom, njegom, ali i obranom umjetnosti, Badiouovi uvidi zasigurno mogu koristiti teologiji. Izdvojit ćemo samo one koje se tiču neposredno teologije.
Alain Badiou uočava da je danas umjetnost duboko ugrožena.
Radi se o dvostrukoj ugrozi koja dolazi s «desne» i «lijeve» strane, tj. radi se o desničarskoj i ljevičarskom upropaštavanju umjetnosti, a time i kazališta. Desničarski pristup njeguje «muzejalizaciju» umjetnosti. Umjetnost se gura u muzeje, nju se još samo «konzervira», čuva je, možda i divi, ali ona kao takva više ne uspijeva nadahnjivati današnjega čovjeka. Ljevičarski pak pristup, kojemu se Badiou više posvećuje i koji je za njega daleko opasniji od desničarskoga, čini ono što nerijetko i sama ljevičarska politika čini: puka destrukcija postojećega. Ona je uperena protiv svake umjetnosti, u kojoj se iole pokazuje bilo kakva ideja «reprezentacije». Umjetnost ne smije više ništa reprezentirati, predstavljati, ona mora biti «bezidejna.» Za kazalište to podrazumijeva da je ono postalo «kazalište bez kazališta». Dakle, kazalište više ništa ne govori, ne predstavlja. Ono se reducira na puki vizualni spetakl ili igru tijela, na «puku neposrednost» Badiou zapravo želi reći kako je ljevičarski pristup umjetnosti nesposoban i sumnjičav prema svakoj ideji, zapravo tvrdi da ideje ni nema. Još gore i pogubnije, tvrdi naš pisac, ljevičarski pristup nam pod idejom podmeće zapravo projekciju naših interesa i potreba. (isto) Ljevičarske «ideje», koje zapravo glume ideje, jesu puki konzumerizam, mi bismo rekli s Platonom, običan mimesis, ponavljanje stvarnosti. Stoga ni ne čudi da je grčki filozof tako shvaćenu umjetnost htio izbaciti iz polisa!
Takvo ništenje umjetnosti uviđa se posebice u kazalištu koje je postalo puki performans tijela, odnosno plesa. Francuski mislilac dobro primjećuje da je ples u širom smislu zapravo «imanencija tijela», imanencija zbilje kao takve te ne čudi da Nietzsche uzima upravo plesača kao sliku nadčovjeka lišenoga svekolike transcendencije. Drugim riječima, tamo gdje se u kazalištu ali i u umjetnosti kao takvoj, isključivo forsira ples ili perfomans tijela, time se zagovara puka imanencija koja ništi svaku reprezentaciju, a time kazalište i umjetnost. Zato za našega autora kazalište/umjetnost mora biti više od plesa/tijela i slike. Mora u sebi nositi tekst, jer kazalište/umjetnost «predstavljanje ideje», odnosno prikaz «napetosti između transcendencije i imanencije ideje.» To je vrlo važna misao i za razumijevanje liturgije. Jer, liturgija nije ništa drugo doli napetost Božje transcendencije, Kristova vazmenoga otajstva koja se uprisutnjuje u imanenciju. Liturgija je spasonosna napetost koja imanenciju zacjeljuje transcendencijom tako što tu istu transcendenciju utiskuje u imanenciju.
Iz svega navedenoga slijedi da kazalište/umjetnost ne smije biti puko ponavljanje, «mimesis» zbilje, nego imajući u vidu «konfuziju» zbilje, pokazivati koliko je ta konfuzija konfuzna («konfuzija konfuzije»), dajući nam pritom «ideje», tj. kako misliti i živjeti drukčiji svijet. Također Badiou zgodno razlikuje kazalište od filma. Film isključuje ideju u njezinoj napetosti između trascendencije i imanencije, on samo svjedoči o «njezinu posjetu.» Drugim riječima, u filmu se ta napetost više ne događa sada i ovdje, ona je poput traga utisnuta u sliku, kojoj nedostaje stvarno događanje te napetosti. A nije li zapravo ista stvar s razlikovanjem mise koja se gleda na televiziji i s misom koja se slavi? Ili, s razlikovanjem vjere koja ostaje na riječima, tekstu, na slici i s vjerom koja se liturgijski slavi?
Naposljetku valja istaknuti da se Badiou također osvrće na odnos filozofije i kazališta.
Za njega je filozofija u svojemu izvornom značenju zapravo vrlo bliska kazalištu. Ako se filozofija shvati ne samo akademski, kao teorija, nego kao misao koja je «kretnja, a ne poredak, obrat cjelokupnoga bivstvovanja, a ne akademsko studiranje, životna potreba, a ne nekakav tradicionalni moral», tada to filozofiju sbližava s kazalištem. Jer, kazalište je, kako to sjajno ističe naš pisac, spoj tijela, slika i teksta. Mi bismo rekli, kazalište ne želi samo dotaknuti duh, um, razum, nego cijeloga čovjeka, ono kani utisnuti duh, ideju u tijelo, u svakodnevicu. Nije li upravo kazalište najbliskije i katoličkoj liturgiji? Zasluga je švicarskoga teologa Hansa Ursa von Balthasara da je među rijetkim teolozima uvidio bliskost i združenost između Božje objave i kazališta, vjere i kazališta, liturgije i kazališta, što dolazi posebno do izražaja u prvom svesku njegove goleme «Teodramatike» koji nažalost još uvijek nije dostatno recipiran u teologiji. Da, liturgija na teološkoj razini ostvaruje ono što kazalište ima za svoje temeljno poslanje: kroz tekst, tijelo i sliku utisnuti Boga u čovjekovu stvarnost.
Zaključno se može reći da promišljanja Alaina Badiou dubokoumno razotkrivaju svu problematiku i bijedu moderne umjetnosti/kazališta, napose u njezinu ljevičarsko, postmodernom poimanju. Badiou želi umjetnosti vratiti njezino dostojanstvo, njezinu «reprezentativnu ulogu».
Ako je religija, kršćanstvo također mjesto, događanje «ideje u njezinoj napetosti transcendencije i imanencije», tada smo mišljenja da religija može biti korisna nadahniteljica, saveznica jednoj tako poimljenoj umjetnosti. A takva umjetnost također može biti nadahniteljica i saveznica kršćanstvu, posebice tamo gdje i samom kršćanstvu prijeti opasnost da se strmoglavi u imanenciju, «puku neposrednost», s jedne strene, ili u apstrakciju, transcendenciju bez imanencije, bez tijela, s druge strane.
Izvor: Ivica Raguž/UKI