Peter Brook: Posvećeni teatar
Zovem ga Posvećeni teatar zbog kratkoće, no mogao bi se zvati i Teatar Nevidljivoga – Učinjenoga – Vidljivim: ideja o pozornici kao mjestu gdje se može pojaviti nevidljivo uvelike utječe na naše mišljenje. Svi smo svjesni da veći dio života izmiče našim osjetima: najsnažnije je objašnjenje raznih umjetnosti da one govore o obrascima koje možemo početi spoznavati tek kada se manifestiraju kao ritmovi ili oblici. Opažamo da ponašanje ljudi, gomile, povijesti, slijedi takve obrasce koji se ponavljaju (…)
Teatar je posljednji forum gdje je idealizam još uvijek otvoreno pitanje: mnogi gledatelji širom svijeta odgovorit će pozitivno iz vlastitog iskustva da su vidjeli lice nevidljivoga kroz iskustvo na sceni koje je transcendiralo njihovo životno iskustvo (…) Glumac uzalud traga za zvukom iščezle tradicije, a kritičar i publika ga oponašaju. Izgubili smo osjećaj rituala i obreda – bili oni povezani s Božićem, rođendanom ili pogrebom – ali riječi ostaju s nama i stari impulsi titraju u moždanima. Osjećamo da nam trebaju rituali, da trebamo nešto učiniti da ih dobijemo i okrivljujemo umjetnike što ih nisu našli za nas. Stoga umjetnik ponekad pokušava naći nove rituale u vlastitoj imaginaciji kao jedinom izvoru; oponaša vanjski oblik obreda, poganskog ili baroknog, dodajući nesrećom i vlastite ukrase – učinak je rijetko uvjerljiv. Nakon godina i godina sve slabijih i razvodnjenijih incitacija sada nalazimo sebe kako odbacujemo samu pomisao o posvećenoj sceni (…) Spoznamo li koliko smo se očajno udaljili od svega što je u vezi s posvećenim teatrom, možemo se početi u svim snovima nadati da se fini teatar može u hipu vratiti, ako se samo neki zgodni ljudi malo potrude. (…) U teatru uzmičemo od posvećenog jer ne znamo što bi to moglo biti – znamo jedino da nas je ono što zovu posvećenim razočaralo, uklanjamo se onomu što zovu pjesničkim jer nas je pjesničko razočaralo. Pokušaji da se oživi pjesnička drama suviše su često vodili nečem razvodnjenom ili nejasnom. Pjesništvo je postalo naziv bez značenja, a njegova veza s rječju glazba, sa slatkim zvucima, mamurluk je tennysonske tradicije koja se nekako omotala oko Shakespearea, te nam uvjete postavlja ideja da je djelo u stihovima na pola puta između proze i opere, ni govoreno ni pjevano, no ipak s većim zahtjevima od proze: većim u sadržaju, većim nekako u moralnoj vrijednosti. Građanske vrijednosti zacijelo su razorile sve oblike svete umjetnosti, ali ta vrsta opažanja ne rješava naš problem. Glupo je dopustiti da se uzmak od građanskih tema preobrati u uzmak od potreba zajedničkih svim ljudima: ako još uvijek postoji potreba za pravim kontaktom s posvećenom nevidljivošću, preko teatra, tada se moraju ponovo ispitati sva moguća sredstva. (…) Posvećeni teatar ne samo što prikazuje nevidljivo nego i pruža uvjete koji čine percepciju nevidljivoga mogućom (…)
Iz knjige ''Prazni prostor'' (The Empty Space, London, 1968.)